Kopirano!

Izlazak iz kuhinjskog ormarića

O OKUSIMA SE (NE) RASPRAVLJA

o-ukusima-header

Hrana je prvoklasno političko pitanje; od toga jedeš li lokalno ili iz uvoza, od kumice na placu ili iz supermarketa, samo krte stejkove ili od-glave-do-repa iznutrice, do toleriraš li netoleranciju brandova poput Velebitskog i Barille. S obzirom na to da je referendum i neka podjela u zraku, a Mrvica sve samo ne apolitična, vrijeme je da istražimo što je to gej a što strejt hrana.

Kao i obično, krenuo sam s nomenklaturom. Najprije sam se napikirao na korabu – nešto mi je sugeriralo sumnjiv moral ove namirnice, ali joj nisam mogao prišiti nikakvu (alternativnu) seksualnu orijentaciju. Slično je i s anatomski determiniranim dinjama. Ili pak pilećim prsicama. Dobro su nas upozoravali – never make  eye-contact while eating a banana. Tko ne voli roze svatovske breskvice? Fruit cakes, anyone? Tučeno vrhnje ima neki seksi prizvuk, ali je nekako više sado-mazo namirnica. Zvjezdasti anis, kakao – let's not go there. Francuski se gejevi (ali i strejtuše) vjerojatno dave u coq au vin deliciji (koje također često zabunom naručuju pohotni seks turisti). Jabuke u šlafroku, priznajem, zvuče kao eufemizam za tranđe. A kur-kuma za slavonsku prostitutku. Hot dog? Podjednako drag svima. Pronađi mi Slavončinu koja se ne davi u kobasicama. Djevojački san sanjaju i lole. Što duže i tvrđe, to bolje. Zanimljivo da proizvođači hrane još nisu iskoristili nišni potencijal gej proizvoda; već vidim frajere u mrežastim potkošuljama do pupka kako u Plodinama stoje u redu za Slaninu Brokeback. Nova ekstenzija Donat LGBT. Dvocijevke lude za BiAktivom. Bearlovers su odavno vjerni Buco siru. Prostora ima, valjda ne žele nikog etiketirati.

Tko ne voli roza breskvice? Dobro su nas upozoravali: don’t make eye-contact while eating a banana!

Ako se tajna ne krije u namirnicama, hoćemo li rješenje naći u podnebljima i nacionalnim kuhinjama. Npr. seksi mačo talijanska (muškarci masnih kosa i potkošulja srču špagete s mladim Sofijama Loren i uživaju u njihovim mesnim okruglicama) ili brkata meksička s puno ljutog graha i topljenog sira? Straight! Nema veće mange dok mlati čimičange. A francuski bagetići i filet mignončići? Ko se trpa s kiš lorenom, ko klinac se igr'o s Barbi i Kenom. Gay as a two-dollar bill. Slična reputacija prati japanske sushije i ine ikebana poslastice rezervirane za gejše. Tko koristi kuzu, ziher da u guzu. A gdje je tu naša hrvatska kuhinja? Purica s mlincima, pršut i čobanac kažu hetero, salata od hobotnice i škampi bi se dali servirati uz salvete duginih boja. Ako ćemo po teško-lagano kriteriju mačo kontinent šije more. Stvari postaju još kompliciranije kad upletemo i vremensku komponentu. Hrvatski muž iz narodne predaje prebije ženu ako mu ne servira pola nogice hladne svinje ili ne ubaci ozbiljan panirani odrezak u bure vrelog ulja, a ovi današnji moderni metroseksualci uživaju u reduciranim pjenicama na posteljicama iz Pete četvrtine. 

Krije li se možda stvar u pripremi? Jedni bacaju na vatru, drugi vakumirano satima znoje na niskim temperaturama. Rudimentarno zaklano janje nabijeno na ražanj iznad prapovijesnog ognja vs. pomno rolane dolmice u kratko blanširanim listovima zelja. Poštena orehnjača vs raznobojni makaroni od domaćeg bademovog brašna. Iznutrice su hetero, ali što ako su tretirane i pjenaste poput fois gras mesnih oblačića? I što je u cijeloj priči pobogu s lezbijkama kojima se poslovično zamjera nedostatak finesa. One valjda, dok ne čuvaju druge lezbijke u ženskim zatvorima, isto vole dobar komad mesa. Pizzu. Ili šećernu vunu. Općenito lizaljke. I lizike. Tu tek priča postaje konfuzna. Što sa serviranjem? Hetero stol poštena je drvena klupa s bijelim rasparenim tanjurima i beštekom maznutim iz studentske menze. Umjesto salveta nakidan papir iz role. Jedna je čaša za vino i vodu – pije se bevanda. Stolnjak, ako ga ima, uflekan je čušpajzom od jučer i nonšalantno naheren ukoso. Parada ponosa na kontra stolu umjesto zastavom započinje najfinijim dizajnerskim stolnjakom (Ljubičićeva interpretacija šahovnice ili nešto od damasta – ovisno jeste li više Mark Jacobs ili Elton John tip). Tanjuri za svaki slijed i zbunjujuća količina escajga s potpisom nekog skandinavskog dizajnera u kojem zbog autorove sklonosti minimalizmu ne možeš dobro razlikovati žlicu od noža. Možda čak i male kartice s imenima ili bar ubrusi s inicijalima uguranim u prstene ili složenim u obliku ugroženih životinja da znaš gdje se vratiti nakon što odeš napudrati nos u toaletu. Obavezni svijećnjaci – što više to bolje, zašto ne barokni? Još samo Šekoranjina instalacija od kompjuterskog otpada i prirodno preminule jarebice i objed može početi. Čak je i količina serviranog diskutabilna; gargantuovske porcije vs. dizajnerske piknjice na ručno vajanim makro tanjurima (što ozbiljno ljuti oženjene strejt dvometraše poput mog frenda Igora koji Beograd smatra gastronomskom prijestolnicom svemira). Nekako se nameće da u strejt tabor stavimo svu bazičnu, neušminkanu, visokoproteinsku hranu a na gej meni dizajnirane, šarenije i pipkavije poslastice. Šnicl, mesna štruca i sarma vs. kiš, sushi i toplo-hladna pileća salatica. Ali to bi bilo nepravedno banaliziranje koje si ovako ozbiljan autor ne smije dopustiti.

Moramo izaći iz kuhinjskog ormara i priču promatrati iz šireg konteksta. Pitanja koja stoljećima muče hrvatski živalj: Plaču li pravi muškarci? Može li dječak imati crveni šal i rukavice (pogotovo ako ih nije naslijedio od starije sestre)? Što je Ličanka bez brkova? Što kad vam dijete prizna da je vegetarijanac? Je li roza košulja i za biznismene (Nadan ih je rado nosio bez zamjerki predstavnica nježnijeg spola)? I dođavola, što ako mi se više sviđaju Will i Grace od Dharme i Grega? Smiješno mi se čine ovako izdvojena, pomalo kao da Samoborcima naložimo da spravljaju tetkaste kremšnite u svoja četiri zida. Ili na referendumu zabranimo šarene žele kockice i gumene medvjediće jer kvare našu mladež (i pri tom ne brinem za njihove zube već duše). Sljedeće što treba referendumski napasti su slastičarnice – samo pogled na princes krafne dovoljan je da posumnjate u svoju muškost. Želimo li stvarno živjeti u svijetu u kojem se ljudska prava mjere prema stavu koji imaju prema mousseu ili marcipanu? Dijeliti hranu na gej i strejt, kao da se jedna valjda uzima oralno, a druga... znate već. Možda će već sutra pravednička inicijativa u ime nečega proglasiti tamnočokoladne brownije politički nepodobnima u zemlji prevladavajuće bijele čokolade. Muči me malo i nedosljednost onih koji će se rado ukrcati na leskovački voz, dokle god vozni red nije na ćirilici. Što više razmišljam, rješenje mi se nekako servira samo od sebe. Možda bi već jednom trebali prestati zavirivati u tanjur bližnjeg svoga (osim ako to ne radimo da se uvjerimo da nije prazan i možda treba malo s našeg). Život je švedski stol – uzmi što ti se sviđa i ne upiri prstima u ono što ti se ne sviđa – ima onih koji bi baš to smazali. Nikog se ne tiče na što ti idu sline, a na što ti se diže... želudac. I što god radio – nikad, ali baš nikad, ne diraj skulpture od maslaca.


Tekst je originalno objavljen u časopisu Mrvica. 

senor no hablo espanol